Za Mažuraniceva je banovanja otvoreno Sveučilište u Zagrebu i velik broj školskih i kulturnih institucija, a doneseni su i slobodoumni zakoni o slobodi tiska i okupljanja. Jedan od najvažnijih događaja u povijesti hrvatskog školstva dogodio se 14. listopada 1874., kada je usvojen Zakon o pučkim školama i preparandijama kojim je uvedena opća obveza pohađanja osnovnih četverogodišnjih škola s "opetovnicom" u trajanju od jedne godine. Crkvi je oduzeto pravo nadzora nad pučkim školama, a ustanovljeni su školski odbori u koje su uz učitelje i predstavnike države ulazili i roditelji učenika. Zakonu se, osim katoličkog, protivilo i pravoslavno svećenstvo, te srpski liberali. Na kraju je zakon ipak prihvaćen pa je u Hrvatsku uvedeno obvezno, tzv. "pučkoškolsko" obrazovanje.

Hrvatski pjesnik i političar rođen 18. srpnja 1814. u Novom Vinodolskom. Srednju školu pohađao je u Rijeci, Zagrebu i Szombathelyu (Mađarska) a u Zagrebu je studirao pravo. Nakon završenog fakulteta radio je kao nastavnik na gimnaziji u Zagrebu, kasnije kao odvjetnik u Karlovcu. Od 1841. do 1848. službenik je u gradskom vijeću Karlovca. Za vrijeme revolucionarnog razdoblja 1848. - 1849. narodni je zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora i glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona. 1850. godine imenovan je vrhovnim državnim odvjetnikom.

1860. godine imenovan je predsjednikom Hrvatskog dvorskog dikasterija a godinu dana kasnije pa do 1865. godine na dužnosti je dvorskog kancelara. Ivan Mažuranić postaje predsjednik Hrvatskog sabora 1871. godine i tu dužnost obavlja sve do 1873. godine kada postaje hrvatski ban. Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. godine. Nakon napuštanja banske dužnosti živi povučeno baveci se matematikom i astronomijom. Ivan Mažuranic je poceo pisati pjesme još kao srednjoškolac u Rijeci. U razdoblju od 1835. pa do 1841. godine bio je suradnik Gajeve Danice. Godine 1844. dopunio je Gundulićevo djelo Osman (XIV. i XV. pjevanje), a 1846. godine objavio je svoje najveće i najznačajnije djelo - ep Smrt Smail-age Čengića. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuranić je stvorio klasican junacki ep hrvatske književnosti.

Do 1849. godine Mažuranić je bio najistaknutiji voda radikalno-demokratske, tzv. karlovačke grupe Ilirskog pokreta. Kao pobornik potpunog oslobođenja Hrvatske Ivan Mažuranić je bio glavni ideolog narodnog jedinstva Hrvata i Srba. Revolucionarne 1848. godine član je redakcije revolucionarno-demokratskog Slavenskog Juga, a iste godine objavljuje svoju brošuru Hrvati Mađarom, a slobodarskim duhom ispunio je i svoj ep o Smail-agi. Kada su 1849. godine austrijske kontrarevolucionarne snage uz pomoć carske Rusije ugušile oslobodilačke pokrete u Habsburškoj monarhiji Mažuranić je kao činovnik bečke vlade zauzimao najviše položaje u državnom aparatu te je do kraja svoje karijere vodio popustljivu politiku zastupajući ideju o potrebi sporazuma Hrvata i bečkog dvora. Kako bi pridobio pristaše za takvu politiku početkom šezdesetih godina 19. stoljeca osniva Samostalnu narodnu stranku. Kao jedan od predstavnika njenog oportunističkog krila zalaže se za prihvaćanje Nagodbe u neznatno revidiranom obliku.

Kao ban nastoji voditi politiku uravnoteženosti mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj, više kao pasivni promatrač nego kao aktivni politički vođa, usmjeravajući nastojanja na administrativno i kulturno unaprijeđenje zemlje. Za njegova banovanja provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva a 1874. godine osnovano je Sveucilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena. Pjesnički rad Ivana Mažuranica nije zahvaćen protuslovljima njegova držanja u politici: svjestan da je njegova političko-činovnička praksa nespojiva s pozivom pjesnika Mažuranić je definitivno prestao pisati. Preminuo je 4. kolovoza. 1890. godine u Zagrebu.